Buddhin život

Priča o budizmu obično započinje pričom o Buddhinom životu, o tome kako je netko ljudskoga roda vlastitim naporom i ustrajnošću uspio dokučiti tajnu rođenja, proniknuti u skrivene zakonitosti koje upravljaju sudbinom svega živoga i neživoga u ovom univerzumu, otkriti istinu toliko važnu da je postao „učiteljem bogova i ljudi“, izmaknut iz područja uvjetovanosti i trajno oslobođen boli, nezadovoljstva i zlosreće. Priča se smatra toliko poučnom i nadahnjujućom da je se uvijek nanovo, s manjim ili većim varijacijama ali uvijek iste osnovne strukture, prepričava na onaj dan u godini kada se slavi mogućnost probuđenja i onoga koji je tu mogućnost pokazao i dokazao, na dan Buddhe ili na Vesakh.

Siddhartha Gautama rođen je prije više od 2500 godina kao kraljević u malenome kraljevstvu plemena Šakya u sjevernoj Indiji, blizu današnje granice s Nepalom. Ocu je po rođenju sina jedinca predskazano da dijete neće živjeti običnim životom smrtnika – proslavit će se ili kao svjetski vladar koji će vladati četirima stranama svijeta, ili kao veliki mudrac koji će osvajati znanjem i razumijevanjem. Kšatriyske krvi, koja je istinsku vrijednost nalazila u ovladavanju svijetom, otac je odlučio sinu olakšati izbor i poštedjeti ga pogleda na sve životne nedaće koje bi ga mogle nagnati da se zapita o dubljem smislu postojanja i krene putem isposništva i potraga za mudrošću. Sagradio mu je četiri bajne palače, za svako od godišnjih doba po jednu, okružio ga svim zamislivim blagodatima i užicima. Kada mu je došlo doba ženidbe, pronađena mu je odgovarajuća kraljavna, a ubrzo mu je rođen i sin Rahula.

Život zadovoljstava ipak nije u Siddharti uspio zatomiti urođenu radoznalost – na njegov ga je nagovor kočijaš izveo iz palače i pokazao mu svijet. Pri prvom su izlasku naišli na bolesnoga čovjeka, pri drugom na čovjeka onemoćala od starosti, pri trećem na mrtvaca, a četvrtom na isposnika u potrazi za odgovorima na ona najvažnija ljudska pitanja. Duboko uznemiren, jasne svijesti da ga život kojega je do tada vodio neće zaštiti od neumitnost bolesti, starosti i smrti, odlučio je pod okriljem noći pobjeći iz palače, napustiti kraljevsku sudbinu, zaštitu roda, položaja i statusa, i krenuti u potragu za razrješenjem okova postojanja.

Potražio je vodstvo i društvo onih koji su slovili za majstore vještine unutarnje mirnoće i zadubljenja – nakon što je ovladao njihovim praksama shvatio je da su ta stanja sreće jednako prolazna kao što je to i sreća vanjskih ugoda. Okrenuo se putu zatomljivanja i trapljenja, misleći da će umrtvljivanjem osjetila zaustaviti kretanje uma prema i od svojih predmeta. Šest je godina trajala njegova danonoćna potraga za oslobođenjem, i to krajolikom indijske duhovnost u njenom najplodnijem razdoblju. Šest je godina ta potraga bila bez ploda. Sve dok jednoga dana nije odlučio napustiti sve što je naučio i znao, okrijepio tijelo prvim cjelovitim obrokom nakon godina ustezanja i sjeo na svežanj trave pod drvetom bodhi, zavjetujući se da neće ustati sve dok ne postigne oslobođenje, makar mu se „krv sasušila i meso se u prah pretvorilo“. Vratio se davnome doživljaju što ga je imao kao dječak, doživljaju prirodne svjesnosti i bivanja u sadašnjem trenutku, i od te točke postojano napredovao u sve potpunijim zadubljenjima praćenima kristalnom jasnoćom uma sve dok pod sjajem zvijezde Danice nije dosegnuo konačno oslobođenje, odrješenje, utrnuće jada i nedaća, ostvarenje punoga potencijala ljudskoga rođenja. Postao je Buddha, probuđeni. Od snage njegovoga ostvarenja zatresla se zemlja i sva područja postojanja, zrak je zasvjetlucao sjajnom svjetlošću, a s neba je pala kiša cvijeća. Krug rođenja i smrti je prekinut, presječen je korijen vezanosti, otvorena su vrata izlaska iz samsare.

Sljedećih je četrdeset i pet godina Buddha proveo putujući, podučavajući i prenoseći spoznaju koju je dosegnuo u noći svojega probuđenja svima koji su imali uši da ga čuju i želju da i sami ostvare isto postignuće. Premda je prenosio „samo djelić dosega svojega uvida“, za sobom je ostavio golemu zbirku govora i poduka namijenjenih najrazličitijim ljudima, prigodama i problemima. Njegovo je učenje nepovratno izmijenilo svjetski duhovni krajolik, šireći plemenito nasljeđe dosljednoga nenasilja, odmjerenosti, brige za druge i njegovane mudrosti daleko izvan granica zemlje u kojoj je poniklo.

Utihnuli mudrac iz plemena Šakya, što je prijevod imena Šakyamuni, junačkim je podvigom koji odjekuje do naših dana, pokazao dosege naših mogućnosti. Pokazao nam je da se ostvarena ljudskost iskazuje činovima suosjećanja i mudrosti, i da pobjeda nad demonima sebičnosti biva nagrađena srećom i lakoćom bivanja. To je poduka koje se uvijek dobro prisjetiti, pa makar jednom godišnje.