Sangha

Budistička zajednica ili sangha je uz jainistički red najstarija vjerska institucija čovječanstva. Na demokratskim ju je načelima utemeljio Buddha Šakyamuni prije dvije i pol tisuće godina. Naziv prve zajednice je arya ili plemenita sangha probuđenih Buddhinih sljedbenika. To je ujedno i najuži smisao sanghe, zajednica probuđenih ili oslobođenih. Pripadnici arya sanghe bili su arhati, probuđeni Buddhini učenici.

U širem smislu, sangha podrazumijeva redovničku zajednicu koja se sastoji od redovnika i redovnica, bhikšua i bhikšuni. Tu spadaju i novaci i novakinje, šramanere i šramanerike. Prema još širem shvaćanju, sangha uključuje i laičke sljedbenike i sljedbenice koji se nazivaju upasaka i upasika. Upasake su sljedbenici, a upasike su laičke sljedbenice.

U mahayanskom budizmu postoji još i bodhisattvinska sangha. Slijedeći ideal bodhisattve, bez obzira na položaj ili status u sanghi, svaki pripadnik ili pripadnica spomenutih skupina zaređenih sljedbenika može preuzeti zavjete i pravila bodhisattve.

Sangha se, uz Buddhu i Dharmu, smatra jednim od tri dragulja. To je zajednica praktičara koja prenosi Dharmu s naraštaja na naraštaj, prakticira je i omogućuje njeno ostvarenje. Stvara potrebno ozračje i uvjete u kojima su praksa i prijenos Dharme mogući.

Sangha ima i svoju vanjsku funkciju s važnom društvenom ulogom. U tom je smislu primjer načina života koji se zasniva na moralnim načelima, uspostavljanju sklada i dokidanju patnje. Korisno je vidjeti ljude koji žive vrijednosti budističkoga redovništva. Korisno je uopće vidjeti da postoje ljudi koji žive drugačijim načinom života i njeguju uzvišene ideale. Svaki puta kada vidimo ljude koji su posvećeni duhovnom razvoju, o kojem god duhovnom razvoju da se radi, taj nas prizor potiče na razmišljanje. Potiče nas da se suočimo sa sobom, razmislimo o svojem životu i sustavu vrijednosti po kojem se ravnamo. 

Ono što je značajno za sanghu, i što je u velikoj mjeri određuje, moralna su načela kojih se pridržava. Ona joj daju prepoznatljivost kojom izaziva poštovanje. Upravo zbog toga o sanghi govorimo kao jednom od Tri dragulja, nečemu vrlo vrijednom.

Osnovu moralnosti u budizmu čini Pet pravila ili pet osnovnih načela moralnosti. Ova pravila čine temelj moralnog načina djelovanja, premda se ne radi o posebnoj i isključivo budističkoj, već prije općoj moralnosti. Ta su načela: odustajanje od ubijanja, od uzimanja onoga što nam nije dano, od krivog seksualnog vladanja, od laganja i od uzimanja opojnih sredstava.

Sukladno zakonu karme ili karma-vipake, koji govori o djelima i njihovim uzvratima, kršenje pravila vodi u niže svjetove postojanja, i to već u ovome životu, a ne samo preporađanjem. U tom je smislu pridržavanje pet pravila ispunjenje minimuma uvjeta da bismo se mogli zvati istinskim ljudskim bićem. To je nužni uvjet za osiguravanje kvalitete života dostojne ljudskog bića. Kršenjem pravila napuštamo svijet ljudi i zalazimo u svijet životinja i duhova, zalazimo u svjetove pakla. U kojem ćemo se svijetu zateći ovisi o tome koje od pravila najviše kršimo, koliko često i koliko smo ustrajni u takvome djelovanju. Pogledamo li malo svijet oko sebe vidjet ćemo da, iako se nazivamo ljudskim bićima i druge zovemo ljudima, mnogi od nas ne žive životom dostojnim čovjeka.

Pet načela moralnog života čine osnovu moralnosti u budizmu, zajedničku svima. Međutim, redovnici ili bhikšui, potpuno zaređeni, imaju dvjesto pedeset pravila moralnosti kojih se trebaju pridržavati. Redovnice imaju još više, tristo pravila. Sva su ona izvedena iz pet osnovnih, i temeljito uređuju život redovnika i redovnica u uvjetima u kojima žive. Šramanere i šramanerike, oni koji se tek spremaju postati redovnicima i redovnicama, slijede deset pravila. Tih deset pravila uključuju osnovnih pet, a raspoređena su u tri kategorije. Odnose se na tijelo, govor i um. Neubijanje, ne-krađa i uzdržavanje od krivog seksualnog vladanja su pravila koja se odnose na tijelo. Osim istinitog govora, pravila koja se tiču govora odnose se i na uzdržavanje od ogovaranja, besmislenog govora i grubog govora poput psovanja, vike, ljutnje koja se izražava govorom i slično. Pravila koja se odnose na um su odustajanje od odbojnosti i od krivih gledišta. To su deset pravila kojih se pridržavaju pripravnici za redovnike i redovnice u razdoblju pripreme za puno zaređenje.

Laički sljedbenici se pridržavaju pet pravila, ali za posebnih dana u mjesecu slijede osam pravila. Ti se dani na sanskrtu nazivaju upavasatha, ili uposatha na paliju, i označavaju dane posebnog suzdržavanja. Povezani su sa četiri Mjesečeve mijene. O svakoj mijeni se, ovisno o tradiciji, dan ili dva laički sljedbenici pridržavaju osam pravila, a ne samo pet. To je vrijeme kada odlaze u samostane ili hramove, intenzivno prakticiraju meditaciju, čitaju sutre, razgovaraju s redovnicima, ili sudjeluju u ceremonijama i obredima. Ako su sami, čitaju sutre, rade prostracije i meditiraju. Ovih osam pravila su pet općih i tri dodatna koja se odnose na uzdržavanje od plesanja, slušanja glazbe i prepuštanja bilo kakvoj zabavi. Ovisno o tradiciji, uzdržavaju se od spavanja na luksuznim i visokim krevetima i odriču se jela poslije podneva. Pravilo o uzdržavanju od krivog seksualnog vladanja se u ovo vrijeme odnosi na odricanje od bilo kakvih seksualnih aktivnosti. U kineskoj tradiciji i u chanu za ova se pravila smatra da zatvaraju vrata samsare. Poštivanjam ovih pravila, ljudi kao da zatvaraju vrata samsare i okreću se putu koji vodi probuđenju, iz samsare ka nirvani. To je vrijeme kad laici žive kao redovnici, u potpunosti se pridružuju slijeđenju puta na način kako to oni čine.

Tu su još i bodhisattve. Oni zaređenjem preuzimaju čitav niz moralnih pravila koja su zapravo osnovnih pet, nešto širih i drugačije shvaćenih s obzirom na duh puta bodhisattve. Na ceremoniji bodhisattvinskog zaređenja, prvo se preuzimaju četiri neuništive vjere: vjera u Buddhu, Dharmu i Sanghu, i vjera u vinayu ili šilu. Vinaya je jedna od košara Tripitake, koja se odnosi na skup moralnih načela.

Nakon preuzimanja utočišta u četiri neuništive vjere, preuzimaju se tri zbirna pravila, koja su sasvim općenita i sadržavaju sva bitna načela. Prvo od njih kaže da se zavjetujete da ćete slijediti sva čista načela moralnosti u budizmu, odustajati od loših djela pridržavajući se svih čistih pravila. Drugo pravilo kaže da ćete njegovati sve vrline budističke staze čineći djela koja su za opću dobrobit, a treće pravilo jest svojevrstan zavjet za spasenje svih osjetilnih bića. Na neki način to je vrlo nalik onom učenju svih Buddha: „prestati činiti zlo, uzdići se u dobroti i pročistiti svoj um“. Tri zbirna pravila koja preuzimaju bodhisattve odnose se na to općenito sažimanje određenja staze u budizmu.

Potom slijede četiri velika zavjeta kojima se bodhisattve zavjetuju o spasenju svih osjetilnih bića, dokidanju jada, ovladavanju pristupima Dharmi i postizanju buddhastva.

Slijedi preuzimanje deset pravila kao deset vrlih djela kojima se proširuje i produbljuje praksa vinaye. Odnose se na područje tijela, područje govora i na mentalne činove ili um. Konačno, preuzimaju se još deset neiscrpnih pravila koja temeljito razrađuju osnovnih pet. Među ovih deset su neka specifična pravila, poput odustajanja od ogovaranja i javnog iznošenja grešaka koje počini bilo koja od kategorija sanghe. Osnovni smisao je da ne ogovaramo članove sanghe, da iz osobnih ili bilo kakvih drugih pobuda ne iznosimo pogreške pred oči javnosti. To ne znači da sangha unutar sebe nije kritična i da nema mehanizme kojima se krivo počinjena djela ispravljaju, već se želi prekinuti navika da se o drugima govori loše. Jedno od pravila je ono kojim obećavate da nećete sebe uzdizati na račun drugih, hvaliti sebe i druge omalovažavati. Među ovih deset je i pravilo o neiznicanju odbojnosti kod bodhisattve. Osnovno usmjerenje na bodhisattvinom putu je pomaganje drugim bićima i zato je odbojnost u potpunoj suprotnosti s putem koji bodhisattva slijedi.
 
Pravila moralnosti u budističkoj zajednici su vrlo važna jer osiguravaju nastavljanje zajednice i njen moralni autoritet, povjerenje i poštovanje društva, i sve epitete koji je krase. Međutim, opet se valja sjetiti da pravila nisu puke norme ponašanja kojih se treba pridržavati zato što je tako netko rekao. U njihovoj je osnovi sama Dharma. Slijediti pravila znači slijediti i provoditi Dharmu. Posve je jasno kako nas pravila sama ne mogu dovesti do oslobođenja. Međutim, ona učvršćuju put i pomažu nam na njemu. Ne treba ih shvatiti kao izvana nametnutu disciplinu i ograničenja, već u njihovom pozitivom značenju. Treba vidjeti od čega nas pravila oslobađaju i ka čemu nas vode. Kada je to jasno, ne možemo ih shvatiti kao nametnuta. Uvijek dolaze ili bi trebala dolaziti iz vlastitog uvjerenja – ne zato što je netko drugi rekao da bismo se prema njima treba vladati, nego zato što nam je i samima jasno da pridržavajući se ovih načela usmjeravamo svoj život u za nas povoljnom smjeru.

Svako organizirano zajedništvo, pa tako i sangha, podrazumijeva uređene međusobne odnose. U sanghi odnosi mogu biti horizontalni i vertikalni. Horizontalni odnosi su međusobni odnosi članova sanghe koji zajedno slijede put moralnosti, meditacije i mudrosti. Među njima nema razlike u statusu, oni su prijatelji u Dharmi i suputnici koji se  međusobno pomažu na putu, hrabre i potiču na korisno djelovanje u skladu s moralnim načelima i s Dharmom. Kada se govori o tom horizontalnom odnosu, govori se o ravnopravnom odnosu među braćom i sestrama u Dharmi.

Međutim, postoji i vertikalni odnos, koji ne podrazumijeva hijerarhiju ili kruto utvrđene razlike u statusu među pripadnicima sanghe, već odražava vertikalu iskustva koja sasvim prirodno postoji. Onaj koji ima dulji staž kao pripadnik sanghe je u njoj stariji brat ili starija sestra. „Dulji staž“ može jednostavno značiti više godina u usporedbi s nekim drugim, ili pak točno određeni broj godina, najčešće par desetljeća. Biti stariji znači imati više iskustva i biti dalje na Putu, i podrazumijeva dodatnu zadaću pomaganja onima koji tek stupaju na stazu ili onima koji na njoj imaju manje iskustva.